Izbor - urođeni poklon

Svaki napad je poziv u pomoć... Onda kada nestane argumenata, konstruktivna rasprava prerasta u svađu. Biti u miru, a ne u pravu. Kada mi treba savet, zamislim da me je neko drugi pitao za isti. Budem najobjektivnija. Uvek pali. Svako od nas je kreator svog života. Niko drugi nije kriv za naše neuspehe, stanje i status. Preuzimanje odgovornosti je prvi korak ka rešavanju izazova. Ako nam se ne dopada trenutna situacija, kreirajmo ispočetka, novu priču. Ne razočaravaju nas ljudi, već očekivanja koja imamo od njih. Emocija je prva manifestacija. Duša, um i telo - misli, osećanja i radnje trebaju biti u skladu kako bismo ispunili željeno. Ako već moramo da mislimo, neka bude pozitivno. Mašta nam je data po rođenju, zašto je ne bi koristili i kad prestanemo biti deca? Ne zavaravamo, niti lažemo sebe ako želimo na izgled nemoguće. Kako? Smatramo da ako nemamo dinara u džepu ne smemo, ne možemo, stid nas je, deluje nerealno da maštamo o kući iz snova, o skupim automobilima, udaljenim destinacijama... Kako onda da nazovemo ono kada čekamo da će nam isključiti struju, izbaciti nas iz rentiranog stana, izbaciti sa posla ako ne obezbedimo novac ili bolje rezultate rada, a to se na kraju ne desi? Zar i tada ne kažemo sebe? Zašto makar ne "lažemo" za dobre stvari koje priželjkujemo? Poželi i pusti da ti dođe dok nastavljaš da živiš život koji imaš? Na kraju, šta možeš da izgubiš kad znaš da uvek možeš da računaš na novi izbor i na novu priču? 


"Teška kategorija"

Izgleda da su mnogi zaboravili da je i tišina legitimna. Pa, lupaju. Ne ćute. Ispadaju glupi, a ne znaju. Neznanje je pretposlednje na lestvici (ne)tolerancije. Poslednja je neinformisanost. To se ljudima današnjice ne prašta. Eh, praštanje. Ko još danas prašta? Ne prašta se ni svakodnevno "dobar dan", a kamoli neki veći "greh". Tišina, glupost, neznanje, neinformisanost, praštanje, greh... Pričam o masi, ne o pojedincu. Pojedinac ne može sam. Predodređen je da vodi ili da bude vođen, zavisi kakav mu je karakter. Lider ili povodljivac. Lider manipuliše povodljivcima. Lider manipuliše masom. Pojedinac manipuliše masom. Crpi iz mase snagu za nove povodljivce kada mu ovi stari dosade i šutne ih. Pričam o sektama. Sektama koje imaju svoje korporacije, širom sveta, pa i ovde, u zemlji šunda, kiča i bede. U zemlji gde su profesor, inženjer, doktor potcenjene kategorije. U zemlji gde su starlete, manekenke i pevaljke precenjene kategorije, u zemlji gde te iste "dame" "ratuju" po raznim programima uživo, u zemlji gde je trogodišnjem detetu, priznate nam pevačice pop muzike, koja ima svoju muzičku školu, zabranjeno da gleda sadržaje gore navedenog formata, a dozvoljeno da pije tursku kafu. Paradoks ili surova realnost? Pričam o pojedincu koji ima paradoksalne postulate vaspitanja. To je surova realnost. Takav neko manipuliše masama, uči našu decu, pojavljuje se u prestižnim emisijama. Prestižnim za ovu zemlju. A, prestiž, kako ga definisati, kako ga tumačiti? Recimo da spada u izumrle kategorije. Nestao je zajedno sa našim precima. Ali se još uvek povlači preko usta državnog "krema". Kakav "krem", takva i država. Rok trajanja utisnut na rubu propasti još pre 30 godina.


"Vaša želja je za mene zapovest"

    Prihvatam da verujem da smo svi mi produkt sopstvenih misli i osećanja. Sve što danas jesmo, imamo, prostor gde živimo, posao koji radimo, auto koji vozimo, posledica je naših misli. Teško je "prevariti" one negativne misli i "slušati" pozitivne. Pitate se zašto? Pa, samo zato što najveći deo dana prosečan čovek provede u razmišljanju kako nešto ne želi da mu se desi, kako nešto drugo ne bi voleo... A, takvim mislima privlači samo još više negativnih konotacija, ljudi i stvari i dešavaju se samo loše stvari. Neko će reći da nisam u pravu i da je pozitivan, da razmišlja o lepim stvarima, o novim cipelama, novom autu, putovanjima... Da, ali svega možda pola sata dnevno, ostalo slobodno vreme čovek troši na razmišljanje o tome kako ništa od toga ne može da mu se desi, ne može da ostvari i zaista Univerzum ga sluša i ne ostvaruje mu ništa, odnosno ostvaruje mu ono o čemu razmišlja najjačim intezitetom. Jer, Univerzum funkcioniše po principu: "Vaša želja je za mene zapovest..." Neki borbu sa sopstenim mislima i osećanjima opisuju kao teniski meč unutar tela, gde se pozitivne i negativne misli "prebacuju" sa jedne na drugu stranu "terena". Neko ko primenjuje vizualizacije, a ko je vrlo uspešan, poseban, jedinstven, jeste i Novak Djoković. Postoje i video klipovi u kojima on priča o tome kako pred svaki turnir zamišlja sebe kako diže pehar i na taj način stimuliše sebe i stiče dodatno samopouzdanje, a o njegovoj mentalnoj snazi mislim da je izlišno govoriti... Ako neko kao on veruje u zakon privlačenja, primenjuje ga i daje mu nesvakidašnje rezultate, smatram da isti ne treba ni dovoditi u pitanje, samo ga trea pravilno prostudirati i primenjivati. Nije teško, pokušajte sa najbanalnijim stvarima, tipa "zeleno" na semaforu, čekanje u redu, slobodno mesto u prevozu... Univerzum će odgovoriti na sve ukoliko budete umeli da zatražite na pravi način...

Do skorog pisanja,

Vaša P... 


Tajna zakon privlačenja

Opet jedna malo duža pauza, ali evo me ponovo u sedlu.. :) U medjuvremenu sam postala mama jedne predivne devojcice koja sada ima 2 i po meseca.. Trudnoća mi je prošla vrlo čupavo, ali za to sam apsolutno sama kriva... Jer, nastavila sam po starom, odnosno dozvolila sam da negativne misli nadvladaju pozitivne i to me je povuklo još dublje u rupu u kojoj sam godinama bila. Sada, pokušavam da se vratim i da steknem izgubljeno samopoudanje. Drago mi je da je dosta vas čitalo moje članke. Nadam se da ću sada češće biti ovde ili bar kada mi to moja princeza dozvoli jer ona je sada broj jedan... Pokušaću da nastavim tamo gde sam stala.... A, sve počinje i završava se knjigama Lujze L. Hej, a sada vec i sa nekim drugim autorima njenim istomišljenicima. Naime, uvidela sam gde sam grešila. Pričala sam vam o zahvalnosti kao načinu života i o tome kako sve što treba da uradite jeste da poželite nešto i da na osnovu toga ponavljate afirmacije. Sve to stoji, ali greška je bila u tome što većina nas, pa i ja sama, kada nešto poželi smatra u 90% slučajeva da to ne može da se ostvari jer mu taj njegov cilj deluje nerealno, ali zapravo to nije tačno. Ja sam otkrila tajnu, tajnu zakona privlačenja. Sve što ste danas je zapravo produkt vaših misli. Ako imate malo para, lošeg ste zdravlja, imate lošu vezu ili brak, sve ste to vi sami navukli u svoj život svojim negativnim mislima. Takve misli morate da izbacite iz uma. Na početku, to je teška borba koja se unutar vašeg tela odigrava kao teniski meč, ali zapravo samo morate da budete pozitivni. Tajna zakona privlačenja se sastoji u tome da vi svojim mislima privlačite pozitivne ili negativne misli u svoj život. Kakve su vam misli, takav vam je život. Ova tajna se sastoji iz tri koraka od kojih je prvi "tražiti", dakle od Univerzuma treba da zatražite šta želite, neka to bude i 100.000e, zatim o tome mislite, odnosno vizualizujte, zamišljajte sebe kako brojite taj novac, praktično morate da osetite novac pod prstima. Emocije igraju OGROMNU ulogu u ostvarenju vaših ciljeva. Ono što je vrlo bitno jeste da ne pričate sebi: "Ne, nemoguće je da dobijem 100.000e." Kad to kažete, Univerzum odgovara na to i nećete dobiti željeni novac. Dakle, pozitivne misli moraju nadvladati negativne, teško je, to vam garantujem. Drugi korak, već ga pomenuh, jeste odgovor, dakle Univerzum odgovara na vašu želju. Nije na vama da razmišljate KAKO ćete doći do cilja, u ovom slučaju do novca, vaše je samo da poželite, a Univerzum će vam sam predodrediti korake za ostvarenje tog cilja ukoliko ih pomno pratite. Na kraju, treći korak je primanje, u ovom slučaju novca. Pričam o novcu zato što većina nas ima problem sa istim. U narednom članku baziraću se na nešto drugo.

Verujem da sam vas dosta zbunila, ali nadam se da sam bila jasna. Biću češće ovde, pa ako neko bude imao neke nedoumice ili pitanja, pišite. I verujte, Univerzum ostvaruje bukvalno sve što poželite.

Do skorog pisanja,

 Paraskeva 


Da li je to humano?

Kažu da kad je "na taze" može biti najslikovitije opisano... Juče sam radila drugu smenu do 22h, odmah nakon toga, kada smo zatvorili radnju, radili smo popis, ostala sam do 4h, a neke moje kolege su ostale do 7h, druge do 10h. Koleginica koja je izašla u isto vreme kada i ja, radila je jutros sa mnom prvu smenu do 16h... Da ne zaboravim da kažem da nam ništa od toga nije plaćeno... Da li je to humano?

Ne pričam da bih u nekome izazvala sažaljenje, ja od toga nemam ništa, nego prosto razmišljam, da li sam ja odlepila ili je svet izvrnut naopačke? Osećam da ovde mogu da kažem sve, jer znam da neko ko je sa druge strane računara ovo čita i znam da se mnogi pronalaze u ovome, tako da jedino što od vas tražim jeste, razumevanje, tražim saborce, koji će jasno i glasno reći šta im smeta... Ne želim da sama bijem ovu bitku, ne želim da sam samo ja glasnogovornik...  

I, pitaju me danas gde ću večeras... U trenutku sam se pogubila dok nisam povezala da je večeras doček Pravoslavne nove godine... Došla sam kući, komirala se od spavanja i evo idem levo-desno kao sumanuta... Da, još sam na putu do kuće, u jednom od linija GSP-a, preslušala razgovor dva poznanika koji su se žalili na državu, na vlast, polemisali o tome kako li će se odvijati novi sistem naplate karata u GSP-u, iznosili frapantne podatke o tome koliko mladih ljudi odlazi u inostranstvo, kako nam je privreda propala, bla-bla-bla... Aman, zar to nisu odavno ispričane priče?

Svesna sam da je ovo prolazna etapa u mom životu i da je ovo način na koji me "viša sila" priprema na sve blagodeti koje me čekaju u životu, zbog čega sam mirna i ne pljujem ni po kome. Svako je odgovoran za svoje trenutno stanje, jer kakve su ti misli-takav ti je život. Samo, ne mogu, a da se na zapitam, onda kada se stavim na mesto svih tih ljudi iz senke, kako li oni uveče odu na počinak? Sigurna sam da oni ne lome glavu ovakvim mislima, jer verujem da retko ko od te fele ima savesti, ili je pak savest potputno drugojačije definisana u njihovim glavama... "Daj čoveku vlast i vidi kakav je..."

Sve i da je tako, i da ljudi nemaju gram ljudskosti u sebi, verujem da u svakome može da se pronadje ono dobro. Mišljenja sam da po rodjenju svako od nas "dobije" podjednak broj vrlina i mana, a da od svakog pojedinca zavisi koja će i kada osobina prevagnuti što opet potvrdjuje moje predjašnje mišljenje, da sve što radimo potiče iz glave i iz moći naše podsvesti. Kada se budem javila sledeći put, pokušaću slikovito da objasnim način na koji jedna osobina može da nadmaši drugu, odnosno kako dobro može da pobedi zlo, kao u Andersenovim bajkama.

 


"CUCLA" ZA VLAST

Ostala sam zaleđena kada mi je Višnja pre neki dan u navalici plača otvorila dušu i ispričala svoju trenutnu borbu sa životnim nedaćima... Elem, ispostavilo se da je i ona imala spontani pobačaj i da mora da sačeka naredna tri meseca. Ta tri meseca nisu istekla, a firma u kojoj radi planira da zatvori neke radnje po gradu, pa samim tim i da uruči otkaze, a medju prvima na listi je i Višnja zato što je došla među poslednjima. I našla se bukvalno pred problemom koji iziskuje jedan od dva izbora, ili će novogodišnje i božićne praznike provesti "radno" i sačekati rodu, ili će čekati još mesec dana i dobiti otkaz. A, videla sam da dete želi više od svega, a sada ga uslovljava takvim gnusnim stvarima pa je još i peče griza savesti. Muž je tu odluku ostavio njoj, kao i svaki rasplodni Balkanac, što je u njoj izazvalo još veći nemir i nedoumicu. Ipak, odlučila je da par dana bude "seks mašina" i poradila je na bebi. Sinoć, dok je meni, totalnom neznancu to pričala i ronila gorke suze, nisam znala šta da joj kažem, jer očito je da je problem višestrani čim brine brigu o svemu sama... Poverila mi je svoje strahove u slučaju da ostane trudna iako bi bila najsrećnija na svetu, jer se boji da ponovo ne prođe kao prvi put... Sabijena u ćošak, prazna, uplašena, ogorčena, ridala mi je na ramenu, te nisam imala srca nego sam produžila još koju stanicu sa njom... Sada čeka sledeću nedelju, ali slutim da će se njeno čekanje "razvući"... Preporučila sam joj da čita Lujzu L. Hej, jer to radim uvek kada želim nekoga da utešim...

I gde je problem? Kako da se poveća natalitet? O čemu vi čelnici ove uklete države pričate i čime još mislite da zamazujete narodu oči? Gde su ti propusti nastali? Verovatno je kao i uvek kriva administracija... Trudnice su totalno neosigurane i zato se žene ne usudjuju da zatrudne, jer čime bi hranile tu decu? Ko bi im kupovao pelene, kašice, odeću, zvečke, vrteške? Sigurno ne čike iz vrhovne vlasti jer i njima to još uvek treba...


Lujza L. Hej

Nije me bilo dugo... Hmmmm... Rešavala sam neka pitanja od životnog znacaja, ne... Elem, sad dok čitam šta sam ovde pisala, mogu da kažem da sam ponosna na sebe... Drago mi je što iz dana u dan dijapazon mojih misli poprima sve veće razmere... U međuvremenu sam "odrasla"... Uspela sam da oprostim sebi što sam grešila i drugima što su grešili u odnosu na mene... Nije bilo teško... Volela bih da to probate i vi... Ili bar neko od vas... Učim suštinu života, radujem se sitnim stvarima, izražavam zahvalnost, cenim ono što imam, i svakoga dana ponavljam stare i ubacujem nove afirmacije i život mi je sve lepši i lepši... Pričam u sadašnjem vremenu sve afirmacije za budućnost jer me je Lujza L. Hej naučila da moja podsvest ne raspoznaje lica (ja, ti, on, mi, vi, oni), već pamti samo ono poslednje što kažem u sentenci, zato ja kažem da imam super posao (iako kao Diplomirani ekonomista i master pravnih nauka radim u maloprodaji), imam divne kolege (iako uspešno, zahvaljujući gore pomenutoj gospođi kanališem bes koji se gomilao u svakodnevnim ramiricama sa kolegama), moja primanja iz dana u dan su sve veća (iako mi je zarada 27.000), itd... I, obavezno šaljem pozitivnu energiju svim ljudima oko sebe, i onima koji su mi bliski i onima koje ne znam... Svakoga dana se trudim da učinim neko dobro delo jer mi se to vraća trostruko više (ne pričam u materijalnom smislu)... Prestala sam da ogovaram, pronalazim odgovore kada se pokrene tema koja sluti da pređe u ogovaranje... Zahvaljujem se univerzumu, višoj sili, Bogu, na svim blaogodetima koje mi je podario... Oprostila sam sebi i doktorki koja me nije na vreme poslala na ultrazvuk pa sam izgubila bebu... Trudim se da budem što bolja supruga svom mužu, dobra ćerka, sestra, snaja, jetrva... I uspeva mi, jer sam u svoj život uvrstila samo pozitivne misli... Kad je kriza, kad krenu negativne, kažem im jednostavno: "Hvala vam, meni je dobro i bez vas... Zbogom..."

Zbog svog preobražaja, svima preporučujem sve knjige Lujze L. Hej, i sve ono što ona preporučuje u svojim knjigama... Nadam se da će me bar neko poslušati, jer odvojiti vreme za takvu knjigu kao što je "Moć je u vama", nije gubljenje vremena, već moralna, duhovna, emocionalna nadrgradnja... Pročitajte, pa mi javite utiske...

Do skorog pisanja pozdrav od vaše Parakseve...


Odricanje...

Jesu me pitali, ali ni sama ne znam koliko danas ljudi uopšte znaju o reči odricanje bilo šta... Naravno, pod time ne podrazumevam da mi se objasni bukvalno značenje reči. Nekako mi se čini da je to ranije postojalo mnogo više, a da su moja generacija, i pet generacija gore-dole odrastale upletene u kovitlac nepoznanice, jer nisu imale svoje prave zvezde vodilje. Sada bi mi neko rekao da se istorija ponavlja i da svi nekako živimo jedan jednoličan život koji često uzliči na puko preživljavanje, ali ne bih se složila, zato što znam da su moji roditelji bili odgajani pod određenim postulatima koji su bili kao članovi davno usvojenog zakona za koji nema izmene, niti dopune. O precima bi bilo već neukusno pričati, jer ne bih znala ni koje reči da upotrebim za tu neiskvarenost, čistotu i ljupkost porodičnih, kolektivnih i međuljudskih odnosa. U najmanju ruku bih morala da ustanem pred tim belim vilajetom strogo oivičenih paradigmi.

No, vi se sada pitate gde je tu odricanje? Ovaj uvod je morao da bude napravljen upravo iz razloga što većina ljudi ne zna ili bolje rečeno, ne zanima ih da se odreknu bilo čega, odnosno da žrtvuju bilo šta zbo nekoga. Jer, zašto bi? Bilo bi pitanje upućeno vama... Čak i kada biste argumentovano branili ono do čega vam je stalo, ne biste naišli na razumevanje ljudi čiji su mozgovi isprani nekim jeftinim i siromašnim pripovedanjima koji su tuplji o tupog ugla. Odatle, niste kadri ni da pomenete odricanje. Jer, ljudi su postali horde neandertalaca koji sebično hodaju kroz život, pa eto, ipak se istorija ponavlja, od prvobitne ljudske zajednice. Da, duboko se izvinjavam neandertalcima, oni su se ipak držali zajedno. I tako, srećete svoje komšije, rođake, prijatelje koji žive u zabludi, ali vas to ne zanima, u fazonu „crkla komšiji krava“. Ne, nije to zbog toga što vi ne želite da se mešate u njihov stil života, način poimanja stvari ili percepciju, već i vi koji iole razmišljate o tome zašto je to tako, gubite interesovanje, jer znate da ćete unapred izgubiti bitku koju niste ni otpočeli, pokošeni strogim sujetama bezličnih ljudi iz kojih progovara njihov „alter ego“.

Dakle, nova, moderna, savremena definicija odricanja bi bila sledeća: odricanje je nepravedno potcenjena kategorija konstruisana od strane mediokriteta koji obavezno sede u foteljama  Vlade, ministarstava, javnih preduzeća, državnih službi i svesno se bave prosjačenjem u vidu zanata, tako što od vas traže da podržite to što rade i na taj način vam ispiraju mozak, oduzimaju lični integritet, atakaju na zdravu svest i opsedaju mesto boravka (putem ekonomske propagande, dnevnih novina, društvenih mreža...) Kada vam sve to oduzmu, postanete sebični, agresivni, nervozni, jer jedino što vam je ostalo je goli život sa kojim ne znate šta ćete, a ne možete da ga se odreknete. Zato je odricanje postalo posesivna ideologija „foteljaša“ koji brinu isključivo i samo za svoje parče kolača. Za vas, njih je briga, vi ste potrošna roba, ovca više za šišanje. Pa, nastavite da kličete na raznoraznim paradama organizovanim od strane anarhičnih ljudi kojima je samo do halabuke, medijskog prostora i mase vas koji ih podržavate kao marva pred klanje.

 

 


"Robovlasnici" 21-og veka

Normal 0 false false false EN-US X-NONE X-NONE

Godinama kao statistički podatak kroz medije se provlači da “mladi danas bezuspešno pokušavaju da pronađu posao”, ma koliko bili školovani, jer je korupcija totalno okupirala naše društvo I tome slično, a naravno oko toga se ništa ne preduzima, već se “vruć krompir” prebacuje iz ruke u ruku. Prosto, toliko nam je iskrivljen moralni sistem, toliko godina smo bez etičkog kompasa, da I kad bi se desilo nešto što je normalno I po zakonu, većina bi ostala nema I nikome nista ne bi bilo jasno.  Javni konkurs gotovo I da ne postoji, a I kad ga ima to je tek u nekim ne tako tiražnim novinama objavljeno čisto da se ispoštuje zakonska regulativa, jer zna se da se to mesto čuva za “mamine I tatine” sinove koji imaju koeficijent inteligencije ravan deterđžentu za pranje posuđa.

Tužno je što su današnji “poslodavci” robovlasnici dvadeset prvog veka. Ako krenemo od oglasa, pa to je smešno. Firma se bavi pružanjem marketing usluga I obezbeđivanjem internet prostora na svom internet portalu. Preko svog “raznovrsnog asortimana” pomoći će drugim firmama da se za njih čuje, a to što se firma nalazi na desetom mestu na “google” pretraživaču je eto, čist paradoks. Ali, šta da rade ljudi koji broje poslednje pare za hleb I mleko, a ostali su bez posla posle 20 godina radnog staža I proglašeni za tehnološki višak? Hvataju se za slamku spasa. I, šta da rade tek svršeni studenti koji su posle sto oglasa naleteli na jedan u kome se ne traži iskustvo? I, oni se hvataju za isto. Da, da pomenem da u oglasu, takođe stoji da se traže “mladi, ambiciozni, školovani (ne piše ni stepen stručne spreme, ni sprema) ljude koji su komunikativni, ljubazni, elokventi, spremni za rad u timu. Nudimo prijatno radno okruženje I platu koja ima fiskni deo plus procenat. “I budete pozvani od strane vrlo ljubazne osobe koja se zove Ivana Petrović I koja vam kaže da dođete na razgovor za posao. Firma se nalazi u ulici Milovana Milovanovića, to je ulica blizu autobuske stanice u Beogradu, a firma je u stambenoj zgradi na 6-om spratu koji je izgrađen “na divlje”. Lift postoji do petog sprata a, nakon toga izlazite I bukvalno “po mrklom mraku” penjete se uz stepenice do šestog sprata. Otvara vam neka mlađa gospođica I kaže vam da sednete I sačekate. Uvodi vas u neki prostor koji bi trebalo da predstavlja kancelariju u kojoj se nalaze stolovi poređani kao u školskoj učionici gde sede mlađi ljudi koji neprestano telefoniraju I svi u glas pričaju: “Dobar dan, zovem ispred kompanije “Infostar”. Moje ime je… Da li mogu da razgovaram sa vlasnikom ili direktorom firme?” I sekretarica ga uputi gde ponovo priča istu priču I nastavlja: “Mi se bavimo ustupanjem internet prostora na našem internet portalu. U asortimanu imamo sledeće ponude…” I tako sedam sati od 9h-16h… Klasično ispiranje mozga, zatupljivanje I eksploatacija… Kad uđete u kancelariju kod “komercijalnog direktora” Ivane Petrović, dočeka vas ona, sva nasmejana I njen gospodin suprug “generalni direktor”, Saša Petrović, koji verujte za osmeh nije čuo. Ona vas nahvali kako ste divni, obrazovani, lepi I kako ste baš ono što njima treba. Vi neznajući kolika je visina prevare u pitanju se ozarite. Ona vam jasno kaže, između ostalog, da imate fiksnu zaradu plus procenat, predstavi vam ponudu, pita kako se vama sve sviđa I kaže da ćete se čuti. Sutradan vas zove da vam kaže da ste primeljni I da dođete na posao. Pored tog telefonskog blebetanja, postoji I terenski deo posla, gde odlazite da potpišete ugovore za neku od ponuda, što bez preterivanja liči na klasično prosjačenje kada vidite izraz lica čoveka Ili žene kojoj nudite tako nešto. Jer, činjenica je da ste u tom trenutku promoter firme koja se bavi “prodajom magle”. Međutim, tu nije kraj ovoj priči… Tek kroz mesec dana saznajete da u stvari ne postoji fiksni deo plate, već  se za “prvih 30.000 podrazumeva da ćete ih zaraditi kroz potpisane ugovore, jer vi to možete, to se podrazumeva”…

 I, naravno, tada ljudi različito reaguju. Neki planu I odu, drugi planu, ali ostanu da izvuku koliko-toliko, a treći, koji su po prirodi agresivniji zaprete inspekcijom, tužbom ili zaplenom stvari… Ali, poenta je da svako ko tu radi neko vreme, recimo bar 15 dana, zaključi bar jedan-dva ugovora što je “robovlasnicima” ove “jazbine” dovoljno, jer će im naredne godine ti ugovori doći na obnovu, dakle, terminološki i rečeno “skupljanje kajmaka”, tako da otrpe sve kritike I ponovo daju isti oglas I ponovo varaju narod koji nema hleba da jede.

Iz jedne takve “rupe bez dna” pobegnete glavom bez obzira I ubrzo zatim naletite na jednu sličnu prevaru, samo “upakovanu” u malo “čvršću foliju”. Ako ste iskreni, reći će te za svoje prethodno (ne)iskustvo, jer ste kao tek svršeni student platili danak neiskustvu, a gospođa koja vam deluje tako milo I tako dobronamerno, gledaće vas sažaljivo I zgražavaće se u stilu “da li je moguće da to rade” I reći će vam da je kod nje u firmi sve čisto I da se sve odmah zna (inače firma se bavi istom prevarom kao I prethodna, pa je logično da pljuje po konkurenciji) I kaže vam da postoji fiksna plata, da se to podrazumeva I da je obaveza da se u firmi persira svima. Da, prijava je moguća, ali nešto kasnije, nakon probnog rada. Isto to će vam reći u “Infostaru”. A, što se tiče ove firme, neke bitne razlike nema, osim da se firma zove “Firme Srbije”, da baš nisu toliko halapljivi kao prethodni I da eto imaju “ponude” koje su znatno jeftinije I da se vlasnica, odnosno majka vlasnika zove Đurđevka Malovrazić I da je ona prilično “namazanija” nego njeni prethodnici (mislim na bračni par Petrović), ali to ne kažem zato što ima tamnu put, to je u ovoj situaciji nebitno, već zato što je zrelija žena, a ovi Petrovići su ipak mlađi, pa hoće, znate novac na brzaka, kao I svi mladi.

Što se tiče Malovrazićke, (nadam se da mi neće zameriti ako je Malovrazićeva, jer ne znam da li je udata ili joj je to devojačko prezime) I njene firme, pošto ste malo iskusniji, a I sveže vam je ovo sa Petrovićima, brže ukapirate da je to u stvari isto “sranje samo drugo pakovanje” I pobegnete još brže, I ne budete fini kao prema Petrovićima, već se jednostavno ne pojavite na poslu I na taj način izrazite svoj revolt, jer računate da ćete tako da kaznite tu tamnoputu “robovlasnicu”. Međutim, kako ta gospođa ili gospođica, nema dlake na jeziku, niti trunke ljudskosti, od nje ćete dobiti poruku u kojoj između ostalog piše “…ako ste mislili da novac možete da zaradite na lepe oči, grdno se varate da to možete. Kao takvi nam ne trebate.” Naravno, možete da replicirate, jer verovatno ćete se osećati prozvano, ali zašto biste se spuštali na nivo jedne nepismene “kvazi gospođe”. Takvi kao ona, ne mogu dugo da traju. I, da bude vam drago, jer znate da ste uspeli da isprovocirate tu nadobudnu personu koja misli da je Bogom dana, pa bilo kojim.

Posle takvih iskustava, verujem da vam bude teško, osećate se nekako obmanuto, poljuljano vam je samopouzdanje, ali nekako dobijate neku novu snagu, jer ako niste stekli iskustvo u struci, stekli ste u odnosu sa (ne)ljudima I znate kako ćete da se postavite dalje. Jer, takve nebuloze ne mogu da vam obore krunu sa glave, mogu samo malo da je poljuljaju.

Nastaviće se...


tok pozitivne misli

Normal 0 false false false EN-US X-NONE X-NONE

Da li ste se ikada osetili kao „beskorisna masa“? Kao neko ko ne vidi zbog čega bi ujutru ustao iz kreveta... Jeste li se zapitali koliko to što se tako osećate zavisi od vas, odnosno koliko ste tome vi doprineli? Nemojte da mislite da ću sada krenuti da pljujem po državi iako ona to i te kako zaslužuje... A, neću reći ni da ste vi krivi, jer niste uradili nešto više da se ne osećate tako, jer sam sigurna da svako na svoj način pokušava da se izbori za svoja prava, osim onih koji imaju nalaz psihijatra za neki oblik mentalnog poremećaja i oni koji su indiferentni prema svemu... A, da li takvi stvarno postoje? Mislim na ove druge... Koliko puta ste upoznali nekoga za koga žargonski kažete da je „flegman“? Kao, ne zanima ga ništa, niti ga bilo šta dotiče, niti ispoljavaju svoje emocije... Ne dozvolite da vas to zavara, jer verujte da svako ko nema nalaz psihijatra ima aspiraciju za nečim. Samo, neki možda ne umeju da pokažu na pravi način, ili na onaj koji vi očekujete od njih da umeju da vole, da se nerviraju, da često i plaču, ali da su preponosni da to urade ispred vas.

No, pitate se kako odagnati taj osećaj beskorisnosti koji vas probudi kroz rupice na roletnama? Možda pomogne da pomislite da uvek ima gore, iako to možda zvuči kao fraza. Znate da ste zdravi, a ima toliko onih kojima je od životnog značaja da čuju da će poživeti još neki mesec, ili da za njihovu bolest ima leka, da su peti na listi čekanja za srce, da su uspeli da nabave još jednu bocu krvi... Setite se, bez obzira na to što vas rupice na roletnama podsećaju da ničemu ne služite, probudili ste se u svom toplom krevetu sa tom mišlju, a toliko ima onih koji nemaju ni roletne, ni krevet, ni pokrivač, već spavaju na kartonskim kutijama, na klupama u parku, ispod mostova, po snegu i ledu, bez ćebeta i jastuka... Ako vam ni to ne pomogne, pomislite, dok kuvate kafu i spremate doručak, na one koji bi dali sve za toplu šolju kafe ili čaja i koru hleba, a da ne moraju da prose i broje dinar po dinar...

Setite se da imate porodicu, a da je majka juče na večni počinak ispratila sina jedinca, setite se da je ljuti vozač, besnog automobila oduzeo život devojčici od 9 godina, i time jednu porodicu zavio u crno, a sebi zapečatio sudbinu i setite se.. Mislim da ne moram dalje, shvatili ste moju poentu...

Umesto da se razvlačite po kući i žalite nad svojom sudbinom, obucite trenerku i krenite na trčanje, ako niste imali da uplatite teretenu za ovaj mesec... Izbacite svu negativnu energiju kroz kapljice znoja, trčite tako da svakim korakom „ubijate“ ono što vas muči, problem još uvek neće nestati, ali će učiniti da se osećate bolje...

Dobro, dobro, ima i onih koji nerado vežbaju, ali postoji rešenje i za njih... Skinite sa interneta 5 epizoda serije „Svi vole Rejmonda“ ili odgledajte film „Mali svet“... Osmeh će oterati sve vaše brige i uveravam vam da nijednom tokom gledanja nećete pomisliti na ono što vas muči, a to nam i jeste cilj...


Čestitamo

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.